Kažnjavanje zaposlenice u šefovom uredu

— …Dakle, to je to, Marko. Otpušten si. Od danas. Sutra više ne moraš dolaziti, — šefov glas bio je pun ljutnje i iritacije. Na kraju je očito tako snažno tresnuo slušalicu da mi je zvuk bolno odjeknuo u ušima. Linija je utihnula uz kratke tonove.

Dakle, stvarno je bilo gotovo. Nisam bio posebno vezan za ovaj posao. Tijekom dvije godine kao voditelj regionalnog ureda nikada nisam otišao na godišnji odmor i pretvorio sam se u razdražljivog, ljutitog i povučenog čovjeka. Ali ipak… uvijek sam zamišljao svoj otkaz drukčije. Prvo, trebalo je biti moja odluka. I drugo, u mojim maštarijama svi bi me sa suzama u očima molili da ostanem… Ali, nažalost.

Ustao sam iz svoje velike kožne fotelje, otvorio sef i izvadio napola popijenu bocu dobrog viskija. Natočio sam si pola čaše i ispio je naiskap.

Još sam nekako morao reći zaposlenicima, možda organizirati oproštajno okupljanje, pozvati sve u neki kafić… Natočio sam si još jedno piće, ispio ga i vratio bocu natrag u sef.

Na vratima se začulo kucanje.

— Marko, mogu li ući?

Po glasu sam prepoznao voditeljicu ljudskih resursa, Ivanu.

— Da, uđite, — ponovno sam sjeo u svoju fotelju i pomislio kako HR radi brzo ako su već došli da me otpuste nakon jedne minute.

U ured je ušla visoka brineta u srednjim četrdesetima, odjevena u plavi poslovni kostim. Kosa joj je padala preko ramena, a šminka je bila vrlo diskretna. Za svoje godine izgledala je prilično privlačno: okruglo lice, sive oči, tanak nos i pune usne, a u ušima su joj svjetlucale male naušnice. Plavi sako čvrsto je prianjao uz bijelu bluzu i nagovještavao prilično pune grudi, iako je točnu veličinu bilo teško procijeniti. Pencil suknja obavijala je njezine široke bokove i punu stražnjicu i završavala malo ispod koljena. U rukama je držala nekoliko fascikala pritisnutih uz prsa tankim dlanovima s jarko crvenim manikurom. Osim vjenčanog prstena nosila je još nekoliko prstenova različitih oblika.

— Dobar dan! Naišli smo na mali problem, — rekla je ispričavajući se dok je sjedala nasuprot meni. — Moje cure su pogriješile. Jedan zaposlenik je otišao prije šest mjeseci, ali nalog za otkaz nikada nije izdan… Tako da se službeno još uvijek vodi kod nas i mi smo mu sve vrijeme isplaćivali plaću…

Mentalno sam odahnuo — znači nije došla zbog mene. HR još nije znao da sam otpušten.

— To je loše, — rekao sam zamišljeno, lagano okrećući glavu. — To znači da mu dugujemo novac… U redu, platit ćemo mu, a gubitak će ići na vaš račun. Je li iznos velik?

Vidljivo se smela.

— Ogroman… Nemam toliko novca…

— Onda uzmite kredit i platite, — alkohol i cijela situacija učinili su me bezobzirnim. Nisam više imao što izgubiti i odlučio sam se malo zabaviti. — Ili ćemo vas otpustiti. Ali novac ćemo ionako vratiti putem suda.

Pogledao sam je pažljivo i strogo. Usne su joj lagano zadrhtale, a u očima su joj se gotovo pojavile suze.

— Možda postoji neko rješenje? Kroz računovodstvo ili nešto… — pogledala me molećivo.

Zapravo sam za tu situaciju saznao nedavno. Bivši zaposlenik došao je k meni osobno. Kao pošten čovjek priznao je da je novac primao greškom, ispričao se i ostavio sve u gotovini u iznosu koji je dobio. Novac je još uvijek bio u mom sefu i nisam odlučio što ću s njim. Možda je meni bio potrebniji.

Spustila je fascikle na stol, prekrila ih svojim crveno lakiranim noktima, malo se nagnula naprijed i pogledala me molećivo.

— Možda možemo nešto smisliti?

— Što točno?

— Ne znam… imate veze…

— Veze imam… — otkopčao sam sako i zavalio se u stolicu.

— Bila bih vam jako zahvalna.

Ustao sam i ponovno otvorio sef, izvadio bocu i dvije čaše te natočio viski.

— Ne brinite. Popijte.

Uzela je čašu drhtavom rukom i otpila mali gutljaj. Ja sam svoju ispio naiskap.

Toplina se proširila mojim tijelom. Osjetio sam kako se opuštam i odjednom mi se prohtjelo malo zabave.

— Kakve danas nosite gaćice? — upitao sam sa zadovoljnim osmijehom.

— Što… kakve to veze ima… što to radite? — bila je očito zbunjena.

— Htjeli ste moju pomoć. Ja samo želim nešto zauzvrat.

— Ne. Na to ne pristajem.

Ustala je i krenula prema vratima, a njezine su pete odzvanjale po parketu. Bokovi su joj se lagano njihali dok je hodala. Kroz suknju sam mogao vidjeti obris donjeg rublja koje je pokrivalo njezinu punu stražnjicu. Uhvatila je kvaku.

— Slobodno. Ali do večeri očekujem vašu ostavku. I priložite potvrdu da ste platili dug.

— Crvene, — rekla je tiho.

— Što?

— Moje gaćice su crvene.

— Dobro. Vratite se i sjednite.

Poslušno se vratila i sjela nasuprot meni. Ponovno sam joj napunio čašu do pola.

— Popijte.

Brzo ju je ispraznila.

— Ustanite, molim vas.

Ustala je, gledajući me sa strahom koji me čudno uzbuđivao. Podsjećala me na junakinje iz starih talijanskih erotskih filmova sa širokim bokovima i velikim grudima.

— Podignite suknju. Moram se uvjeriti da ne lažete.

Oklevala je, zatim polako podigla suknju. Najprije su se pojavila njezina koljena, zatim snažna bedra i naposljetku grimizna čipka njezinih gaćica. Spustila je glavu.

— Okrenite se.

Okrenula se leđima prema meni. Crvena čipka zategnula se preko njezine zaobljene stražnjice, jedva je pokrivajući.

— Odlično. Spustite suknju i sjednite.

Ponovno je sjela. U očima joj se pojavila slaba nada.

— Pokažite mi grudi.

Uzdahnula je, ali je otkopčala sako i bluzu. Pojavio se crveni grudnjak iz istog kompleta.

— To neće biti dovoljno. Želim ih vidjeti.

Skinula je grudnjak. Njezine velike grudi lijepo su držale oblik, a ružičaste bradavice bile su čvrste.

— Jeste li radili operaciju?

— Ne.

— Koliko imate godina?

— Četrdeset dvije.

— Izgleda da ste dobili genetsku lutriju.

Ponovno se obukla.

— Je li to sve? — upitala je s nadom.

— Još ne. Dođite ovamo.

Stala je pored moje stolice. Prošao sam rukom niz njezino bedro.

— Ne želite platiti novac?

— Ne.

— Onda ponovno podignite suknju.

Crvena čipka ponovno se pojavila tik ispred mene. Dodirnuo sam unutarnju stranu njezina bedra i osjetio da je tkanina između njezinih nogu vlažna. Gurnuo sam ruku između njezinih bedara.

Njezino tijelo odmah je reagiralo.

— Kada je bilo zadnji put?

— Jučer.

— Jeste li svršili?

— Ne.

Pomaknuo sam gaćice u stranu i dodirnuo je izravno. Bila je topla i mokra. Kad sam joj gurnuo prst u pičku, tiho je uzdahnula.

— Jeste li mu pušili?

— Da…

— Jeste li progutali?

— Da…

Ubrzo joj se disanje ubrzalo. Mokri zvukovi ispunili su ured dok se pomicala protiv moje ruke dok naposljetku nije zadrhtala i srušila se u moju stolicu, teško dišući.

Iskoristio sam trenutak, izvadio kurac i povukao joj glavu prema njemu. Primila ga je bez otpora, zatvorenih očiju. Nakon nekoliko sporih pokreta povukao sam se prije nego što sam svršio.

Natočio sam ostatak viskija i pružio joj čašu.

— Je li sada gotovo?

— Još nisam završio.

Kimnuo sam prema svom kurcu.

— Zaboravili smo nešto. Vrata nisu zaključana. Idi ih zaključati.

Otišla je do vrata s još uvijek podignutom suknjom, bokovi su joj se sporo njihali. Nakon što je zaključala vrata, vratila se.

Privukao sam je bliže i stisnuo kroz čipku.

— Idi do stola.

Poslušno se nagnula preko njega.

Snažno sam je pljesnuo po stražnjici.

— Svaka greška ima svoju cijenu.

Koža joj je pocrvenjela pod mojom rukom.

Uskoro sam joj spustio donje rublje do bedara. Već je bila potpuno mokra. Prislonio sam se uz nju i ušao u nju straga jednim pokretom.

Isprva je viknula, ali se njezino tijelo postupno opustilo i počelo se kretati zajedno s mojim.

— Sviđa li ti se?

— Da…

Držala se za stol dok sam ulazio sve dublje. Nakon nekoliko minuta pritisak je narastao i napokon sam svršio u nju.

Nakon toga sam se srušio natrag u stolicu. Ona se polako ponovno odjenula.

— Sad smo kvit?

— Naravno.

Blago se nasmiješila.

— Sutra me nećete kažnjavati. Već znam da ste otpušteni. I znam za novac u sefu.

Pogledao sam je iznenađeno.

— Moj muž večeras radi noćnu smjenu, — rekla je uz razigran pogled.

Zatim se okrenula i izašla iz ureda, polako njišući bokovima dok je odlazila.